Mea culpa: A sociology of apology and reconciliation.

Što je to isprika? Koje su funkcije ispri­ ke? Koji su njeni nužni, a koji varijabilni ele­ menti? Na koji način se isprika razlikuje od objašnjavanja, nijekanja i opravdavanja? Kako učimo ispričavati se? Postoji li međuodnos isprike i oprosta? Je li u pravu američki satiričar ABierce kada kaže da je "isprika zapravo pripremanje terena za buduće grijehe"? To su samo neka od pitanja na koja Nicholas Tavuchis (profesor sociolo­ gije na Sveučilištu u Manitobi /Zapadna Ka­ nada/) pokušava odgovoriti u pokušaju da nam približi temu kojoj, iako je svakodnev­ na, ne pridajemo veće značenje. Iako, naime, ispričavanje rabimo gotovo svakodnevno, vrlo rijetko ga analiziramo. Pitanja koja u pravilu nikada ne postavljamo jesu: kako se dovodimo u situaciju da se nekome ispričavamo, kako vršimo procjenu kada je nužno ispričati se, a kada je dovoljno jedno­ stavno ignorirati i ne spominjati temu koja se odnosi na naš čin? Nakon što smo prekršili neku normu, mi priznajemo da smo učinili nešto loše, iskazujemo žaljenje i obećavamo da se to neće ponoviti. A tada? Da li je to dovoljno? Da li je to sve? Iako smo se ispričali i dan nam je oprost (ako jest), još uvijek nismo u stanju izbrisati činjenicu da smo počinili nešto zbog čega smo se morali ispričati. Ipak, promislimo li o tome, postajemo svjesni či­ njenice da je isprika u stanju vratiti međul­ judske odnose u "normalu". Kako je to moguće? Kako tri riječi poput: "Zao mi je", uspijevaju postići takav rezultat? Iako autor nastoji sociološki obraditi temu, svjestan je da "isprika" i interakcijski procesi koji je proizvode nužno sadrže i elemente filologije, sociolingvistike, socijalne psihologije, antro­ pologije, filozofije, prava i religije. Opisi su i primjeri u knjizi, tako, "eklektični" te obu­ hvaćaju (pored sociološke i srodne literatu­ re) i stripove, aforizme, etnografske zapise i druge tiskovne izvore. Tavuchisa zanimaju si­ tuacije u kojima (individualno ili kolektivno) činimo ili kazujemo nešto što krši moralni imperativ, vrijeđa nekoga ili dovodi u opa­ snost naš socijalni status. Nešto što istovre­ meno nema za posljedicu formalne sankcije (legalnu kaznu). U takvim situacijama, jedini je izlaz jedina mogućnost "rehabilitacije" i povratka društvene harmonije da izjavimo: "Mea Culpa", tvrdi Tavuchis. Čineći to, priz­ najemo da je krivnja na nama, prihvaćamo odgovornost, izražavamo iskreno žaljenje i obećavamo da se takvo što više neće pono­ viti. Međutim, činjenica da ne možemo samo tako popraviti učinjeno vodi nas sljedećim pitanjima: 1. Da li se isprikom stanje stvarno vraća u "normalu"? 2. Da li postoji nešto što bi se moglo nazvati "granicom" do koje se isprika uva­ žava, odnosno točka iznad koje više nije do­ voljno samo ispričati se već je nužno i obeštetiti oštećenog? Tavuchis tvrdi da isprika igra važnu ulo­ gu u društvenom životu, posebice na razini organizacije skupina. Budući da organizacij­ ski sustavi i uređenje unutargrupnih odnosa nisu uvijek pisani ili lako uočljivi, oni mo­ raju biti spoznati kroz interakciju te potvrđeni od strane ostalih članova tako što će oni podržavati (ili negirati) radnje novih članova. U ovakvim situacijama "isprika" se javlja kao potreba stalnog prisjećanja tko smo i što smo stvorili, odnosno uočavanja onog što je određenim činom ugroženo. Isprika se može smatrati i oblikom samokažnjavanja, jer moramo prepričati i ponovo "preživjeti" naše djelo. Tražeći oprost, nasto­ jimo zadržati naše članstvo u ovoj ili onoj skupini.