Self-regulated learning. Can we learn to learn.

Knjiga „Samoregulacija ucenja“ izuzetna je i sveobuhvatna znanstvena monografija, odnosno sveucilisni udžbenik, koji iz perspektive samoregulacije ucenja iscrpno obuhvaca sadržaje psihologije obrazovanja (psihologije ucenja i poucavanja). To su sadržaji koje autorica prepoznaje kao kljucnu odrednicu uspjesnosti obrazovanja, odnosno skolskog ucenja i poucavanja. Kako sama autorica u predgovoru knjige istice, proces samoregulacije ucenja u danasnje vrijeme ubrzanih promjena predstavlja iznimno cijenjenu genericku vjestinu samostalnog, aktivnog ucenja, koju se želi razvijati kod nasih ucenika i studenata, a kako bi se u tom promjenjivom svijetu sto bolje snalazili. Naime, s obzirom na kolicinu i brzinu promjena postojecih cinjenica, zapravo je tesko znati koja ce znanja i vjestine danasnja djeca i mladež trebati kada odrastu. Jedino sto sigurno znamo jest da ce morati cijeli život uciti kako bi svoja znanja i vjestine kontinuirano nadograđivali, a u tome ce im neophodno oruđe biti upravo samoregulacijske vjestine. S obzirom na jos uvijek prisutnu poprilicnu teoretsku i metodolosku neodređenost, nekonzistentnost i nekoherentnost glede teoretiziranja i istraživanja samoregulacije ucenja (sto ne cudi s obzirom da je rijec o relativno novom konstruktu), ova monografija predstavlja pokusaj reorganizacije, sistematizacije i integracije dosadasnjih saznanja o osobnim i kontekstualnim odrednicama svih motivacijskih, emocionalnih, kognitivnih i ponasajnih aspekata tog procesa. Pri tome se uvažava i razmatra uloga svih sudionika obrazovnog procesa koji u svojoj dinamickoj interakciji utjecu na samoregulaciju ucenja, dakle kako uloga ucenika i nastavnika, tako i njihovih roditelja, vrsnjaka u razredu, skole kao institucije, obrazovne politike, pa cak i same obrazovne vlasti. Iako je knjiga prvenstveno pisana kao znanstvena monografija, recenzenti su (prof. dr. sc. Predrag Zarevski, Filozofski fakultet u Zagrebu ; prof. dr. sc. Svjetlana Kolic-Vehovec, Filozofski fakultet u Rijeci ; prof. dr. sc. Krunoslav Matesic, Filozofski fakultet u Zagrebu) prepoznali i njen udžbenicki potencijal, pa je na njihov prijedlog knjiga odlukom Senata Sveucilista u Zadru proglasena visokoskolskim udžbenikom. Knjiga je podijeljena u devet poglavlja nakon kojih slijedi popis referenci (njih preko 900) i kazalo pojmova. Tekst dodatno dopunjava jedanaest tablica i cetrnaest slika/dijagrama. Nakon određenih tematskih cjelina slijede i pitanja za promisljanje, kojima se citatelja usmjerava na važne naglaske u tekstu i potice ga se na kriticko promisljanje o iznesenim nalazima i zakljuccima. U prvom poglavlju knjige definira se konstrukt samoregulacije naglasavajuci njegove razlicite aspekte i važnost za suvremene psiholoske paradigme i poimanje covjeka kao aktivnog sudionika u oblikovanju vlastite sudbine. U drugom se poglavlju specificnije usmjerava na samoregulaciju ucenja opisujuci najvažnije teoretske perspektive, njihove slicnosti i razlike, te faze u procesu samoregulacije ucenja uz naglasavanje važnosti konteksta u kojem se ucenje odvija. Poseban osvrt odnosi se na metodoloske probleme zahvacanja dinamicke prirode samoregulacije ucenja s obzirom na izrazitu kompleksnost ukljucenih koncepata i potrebu njihova mjerenja u sukcesivnim vremenskim tockama. Upozorava se na neopravdano odvajanje kognitivnih, motivacijskih i emocionalnih komponenti, kako u teorijama tako i u istraživanjima u ovom podrucju. U ovom se poglavlju opisuju i razliciti modeli razvoja samoregulacije ucenja. U trecem poglavlju opisuje se jedan od vodecih modela samoregulacije ucenja ciji je autor B. Zimmerman, i upravo taj model predstavlja teorijsku osnovu za strukturiranje monografije. U sljedecem poglavlju autorica se usmjerava na dispozicijske osobine ucenika u procesu samoregulacije ucenja, pa se raspravlja o ulozi ucenickih intelektualnih sposobnosti u skolskom postignucu i samoregulaciji ucenja, o ulozi osobina licnosti (s osvrtom na moguci interaktivni doprinos inteligencije i licnosti), o doprinosu samopostovanja kao i motivacije ako je definiramo kao stabilnu crtu osobnosti. Nakon toga, u petompoglavlju raspravlja se o promjenjivim motivacijskim konstruktima kao sto su ocekivanja i motivirajuca vjerovanja. Propituje i analizira uloga vjerovanja o kontroli i samoefikasnosti, osobnih, razrednih i roditeljskih ciljnih orijentacija, vrednovanja zadatka i voljnih aspekta samoregulacije ucenja. U sljedecem poglavlju naglasak se stavlja na afektivne procese koji su dugo bili zanemarivani u istraživanju samoregulacije. Autorica detaljno prikazuje i kriticki se osvrce na postavke i provjere vodecih teorija emocionalnog doživljavanja u skolskom kontekstu (teorije B. Weinera, R. Lazarusa i R. Pekruna). Nakon osvrta na ispitnu anksioznost, kao najcesce istraživanu emociju u akademskom okruženju (te prateca istraživanja stresa u skolskom okruženju i nacine suocavanja s njim), autorica se usmjerava i na druge akademske emocije. Na kraju sestog poglavlja raspravlja se o važnosti uspjesne regulacije emocija, te o ulozi emocija u samoregulaciji ucenja. Sedmo poglavlje usmjereno je na kognitivne komponente, te je opisana uloga strategija ucenja u samoregulaciji ucenja, pri cemu se pokusava konceptualno razgraniciti samoregulaciju i metakogniciju, sto predstavlja jos uvijek nerijesen teoretski problem koji izaziva prijepore među brojnim autorima. Nakon iscrpnog pregleda teorija i istraživanja svih navedenih osobnih (motivacijskih, emocionalnih i kognitivnih) odrednica samoregulacije ucenja, u osmom poglavlju razmatra se uloga kontekstualnih odrednica samoregulacije ucenja. Autorica se bavi mogucim doprinosom obiteljskog, razrednog i skolskog konteksta samoregulaciji ucenja, posebno se usmjeravajuci na važnost kvalitetne, pozitivne interakcije ucenika i nastavnika, a koja je tek u novije vrijeme intenzivnije potaknula interes istraživaca. Kao izrazito važan aspekt interakcije nastavnika i ucenika zasebno se obrađuje vrednovanje ucenickog postignuca i davanje uceniku povratne informacije o postignucu. Na kraju ovog poglavlja raspravlja se o obrazovnoj politici i obrazovnom sustavu kao odrednicama samoregulacije ucenja. Vrijedan doprinos predstavlja i opis postojecih interventnih programa kojima se pokusalo poboljsati ucenicke samoregulacijske vjestine, a pri cemu autorica upozorava na potrebu metodoloskog usavrsavanja i poboljsavanja kvalitete istraživanja intervencija u podrucju psihologije obrazovanja. Knjiga zavrsava poglavljem koje je autorica nazvala „Umjesto zakljucka: Samoregulacija ucenja - sto i kako dalje?“, a u kojem sumira neke neosporne cinjenice o procesu samoregulacije ucenja, koje su kroz proteklih dvadesetak godina otkrila istraživanja, ali upozorava i na nužnu potrebu razvijanja bolje metodologije istraživanja (kakve su na primjer mikroanaliza samoregulacije ili tehnika razvijanja umjetnih neuronskih mreža) za zahvacanje jednog tako kompleksnog i dinamicnog procesa kakav je samoregulacija ucenja. Na kraju autorica poziva na dalje istraživanje samoregulacije ucenja, buduci da o ovom procesu jos uvijek premalo znamo s obzirom na njegovu dokazanu važnost i nužnost glede poboljsanja obrazovne teorije i prakse. Sva poglavlja karakterizira izrazita znanstvena utemeljenost i sveobuhvatnost koja je odraz koristenja velikog broja relevantnih i recentnih izvora. Svaki konstrukt o kojem se u knjizi pise detaljno je i precizno opisan, a razlicite teoretske koncepcije uspoređuju se i isticu se njihove prednosti i nedostaci. Pristupi i metodologija istraživanja opisanih konstrukta prikazani su studiozno i kriticki, pri cemu autorica cesto propituje naizgled dokazane „cinjenice“ i navodi citatelja da o njima dobro promisli. Posebno valja istaknuti povezivanje niza konstrukta s aktualnim problemima hrvatskog obrazovanja (npr. s problematikom tzv. ispita visokog uloga kakva je državna matura, s pitanjima vrjednovanja i kvalitete skolskih ocjena, s ulogom i statusom nastavnika u drustvu, sa sve vecom „ukljucenoscu“ roditelja u obrazovanje njihove djece, itd.). Cjelokupni tekst karakterizira jasnoca, strukturiranost i izrazita logicka koherentnost, te usprkos strucnosti i znanstvenosti, tekst nikako nije suhoparan i zamarajuci. U tom smislu, sigurno je da knjiga predstavlja zanimljivo stivo kako za psihologe (istraživace, strucnjake u praksi ili studente), njima srodne struke (pedagoge, defektologe, sociologe) tako i za sve one koji su na bilo koji nacin ukljuceni u obrazovanje i stalo im je do njegove kvalitete (nastavnike, ravnatelje, roditelje, pa cak i kreatore obrazovne politike).